~ Toše Todor Proeski ~

 1. Aria feat. Gianna Nannini                         04:19
 2. The Hardest Thing                                  03:48
 3. Beautiful To Me                                     03:28
 4. Guilty                                                   03:52
 5. Glide                                                   04:29
 6. Don't Hurt The Ones You Love              04:03
 7. Separate Ways                                    04:51
 8. Forever In A Day                                  03:55
 9. My Little One feat. Kristijan                   04:52
10. Aria                                                   04:14



Jucer sam isla gledati film o Tosi. I danas, ponovo. Boli mnogo. Gore je nego onda. Gore je. Sada znam da je ovo sve prokleta istina, surova stvarnost i da ce ovako biti zauvijek ...
a da ... nama valja zivjeti sa ovom tugom i teretom na srcu. Valja nam nastaviti dalje kroz ovaj put, bez njega...

I guess it's just another night
Another Fight, that old familiar scene.
You looking at your watch again,
Saying what's the time, and where the hell you've been.
Me there on the other side,
Wondering why, I even try at all
Looking into my heart again
With your x-ray eyes.
Tell me what you're trying to see,
Can't stand the way you look at me.

I put my ...
Hands up, I put my hands up, I guess I'm guilty,
Hands up, I must have done whatever you accused me of
Why I stand up, to hear you judgement, it's always guilty
But I'm gonna make a break, before you turn the key ... yeah.

Maybe my life would be easier
Getting out of here and trying to make it right
'cause no matter what I do,
I can't get it through, I don't want to just get by,
We forgot what livin' is
We just exist, there's nothing left inside
Should I tell you what you want to hear
And kill it with this lie ?
Show you what you want to see
It seems to be that you need me.

To put my ...
Hands up, I put my hands up, I guess I'm guilty.

When did we become these strangers, I don't even recognise us,
There's nothing there to justify you, feeling the way you do,
But I guess all I can do is put my ...

Hands up, I put my hands up, I guess my gulity ...

I guess it's just another night,
Another fight, that old familiar scene.

TOŠE !
ANGELE, SREKEN TI RODENDEN !

Jos jedna godina prolazi, jos jedna cifra se mijenja. Sve se to mijenja, polako, u tisini, bez tvoga prisustva. Brojimo minute, dane, godine i proklinjemo nebo zasto je bas TEBE uzelo toga dana. Zasto je bas nebo ostavilo nas ovoliko, da sami brojimo ove dane tuge, proslavljamo TVOJE nesudjene rodjendane kao da su nasi vlastiti ... I nastavljamo zivjeti TVOJ zivot, TOSE. Nastavljamo ici TVOJIM putem, voljeti se i paziti jedni na druge. Slusati one tvoje, vec stare pjesme, koje zabole. Mnogo zabole, TOSE. Toliko si sjecanja ostavio odlazeci na nebo. Toliko tuge i radosti si ostavio iza sebe ... Radosti jer smo bili i dan danas smo presretni sto smo te imali kraj sebe, sto si svojim licem krasio nase sobe.


... Jer te mi volimo TOSE. Volimo te do neba, do onih granica gdje ti sada u miru spavas, napola budan gledajuci nas sve.
I jos jednom,
VOLIM TE TOSE !

L.

Moj blog danas puni jednu godinu dana.

:)

Tako je tesko i bolno pisati o tebi Tose. Boli ... Boli puno. Bole one note tvojih pjesama, bole one teske rijeci koje mi sa jednom velikom tugom u srcu pjevusimo. Boli cijela dusa, boli ovo vrijeme koje gubi svoje sate i minute, boluje i ovo nebo bez kise i snijega. Boli sve. I suze sada bole.

 


Svim dobrim ljudima, fanovima Tose Proeskog zelim sretnu novu godinu, 2009, za koju se nadamo da ce biti bar malo bezbolnija od one 2007. Zelim vam sretnu jos jednu godinu, koja nikada nece biti lijepa kao one prije, dok je njegovo tijelo jos uvijek bilo toplo.

Ne postoji ništa čime se mogu poslužiti da napišem kako sam se danas osjećala.
Praznina, bol, tuga .

Pitam samu sebe da li ću ikada preslušati onu sobu za tugu bez suza koje poteku niz moje lice. Pitam se da li ću ikada prestati plakati na tvoj glas u sobi za tugu čije sam note davno naučila i ponašala se kao da umijem to svirati. Pitam se zašto sam danas ponovo počela gristi nokte. Pitam se da li će iko ikada tebe moći zamijeniti. Pitam se da li ću uvijek bježati od tonova tvojih pjesama i pretvarati se da sam dobro. Pitam se koliko ću mjeseci, godina već, moći izbrojati a da se ne sjetim onog šesnaestog oktobra.

Moja najveća tuga je što te nikada nisam upoznala. Što sam kao desetogodišnjakinja pisala tvoje pjesme po školskim sveskama i lijepila tvoje postere iznad svog kreveta a nisam imala priliku da te upoznam.
Imala sam želja ... raznih. Vezanih uz tebe. Da sa ponosom kažem svojim prijateljima da sam te upoznala.
Sve to ostade neispunjeno.

A ja znam da ćemo se Ti i mi upoznati jednom. Sami, gore i u spokoju.


Te sakam Toše !

Dosta mi je više tačaka kao naslov .

Nešto se bliži.
Ja ne vjerujem.

Večeras, u 20h obavezno pogledajte direktan prenos koncerta u Skoplju, posvećen našem Anđelu. TV Hayat, 20h.

11 mjeseci .

Dani prolaze ... I nijedna stvar se ne očekuje osim onog šesnaestog oktobra kad ćeš se uzaludno zapitkivati kako je brzo prošlo, gotovo da nisi osjetio.
Ne namjeravam pisati tužni post. Nije pravedno pisati takve postove sa jednom suzom na krajičku oka. Nije fer. Nije ni čim zaslužio.
Zato, evo jedan smješko :) Smješko koji me podsjeća na njega. :)

Vrijeme nisam ni osjetila. Prošlo je takvom brzinom, da su se u meni samo urezala sjećanja 25. januara i 16. aprila kada je bilo pola godine.
I kako vrijeme prolazi, sve je teže gledati te kako dišeš, smiješ se, ljubiš ... Teško je znati da te usne više nikoga neće poljubiti.
A još teže da nećeš više biti sa nama.
I nije fer.
Zašto ti ...

Deset mjeseci i jedan dan.

Teško je slušati "Igra bez granici" ...

Zvijezdo Sjevernice
Noću na nebu što svjetliš
Da li ljubavne nemire
Možeš ti da osjetiš ?
Zvijezdo pomozi mi
Daj mi krila da se vinem
I u tvoja nebeska carstva
Ja da pristignem
Odatle da vidim
Da l' je voljena u noći
Zanosno kraj prozora
Svoje kose rasplela

Krila daj mi zvijezdo da poletim
Na njene prozore da sletim
I u noći nježno da poljubim
Moju voljenu

Zvijezdo pomozi mi
Daj mi krila da se vinem I u tvoja nebeska carstva
Da pristignem
Odatle da vidim
Da l' je moja voljena u noći
Zanosno kraj prozora
Svoje kose rasplela

Ref.

I sleep all night
Right by your side
I love to hear your breathin' breathin'
The morning light
Opens my eyes
It’s nearly time
For leaven' leaving

I know that is seems like it's easy for me
All I wish you could feel what's goin' on inside

It's the hardest thing that I ever have to do
To walk away from you when I wanna hold you
It's the hardest thing in every single day
To have to turn away I want you to know that
This is the hardest thing

Another day is years away
I close my eyes to see your face
The more I wait the longer it takes
It fells like time is standing still
Wherever you go whatever you do
I want you to know that you're on my mind

It's the hardest thing that I ever have to do
To walk away from you when I wanna hold you
It's the hardest thing in every single day
To have to turn away I want you to know that
This is the hardest thing

Just let go of your hand
it's the hardest thing
To make you understand
that to love you fell you
Till the time I see you again
It's the hardest thing

Oooooouuuuuuuuu

It's the hardest thing that I ever have to do
To walk away from you when I wanna hold you
It's the hardest thing in every single day
To have to turn away I want you to know that
This is the hardest thing

I sleep all night
Right by your side
I love to hear your breathin’ breathin’ ...

Devet mjeseci je prošlo

...

Da nešto kažem ?
Ne, slova su bezvrijedna.

Nothing's gonna stop what's coming through, I love the way it feels when I'm with you, God only knows where I would be, You're beautiful to me ...

TE SAKAM MNOGU,

ANGELE.

Blijedi pomalo.

Blijedi mi ona slika pred očima koju ne mogu da skužim.

Bar malo.

Ali boli.

Boli.

. . .

... bila sam u koncertnoj sali, iščekivajući da bend koji je pjevao prije Toše odsvira zadnje note i konačno se on pojavi tu. Bila sam jako blizu, sve mi je bilo malo, čitava mi Skenderija nije bila ravna. Ja sam samo njega vidjela.

I samo jednom. I samo jednom sam odslušala "Pratim te". Samo jednom. "Ko ti to grize obraze" pak dva puta. Meni je to ništa. Ništa.

Više nikada.

Nikada.

.

Jučer sam prelistavala maminu Gloriju i čitala horoskop za svaki pojedinačni dan sredinom aprila. Rođena sam 13.04, a evo šta mi horoskop za taj dan kaže:

"Ako su u protekloj godini izgubili nešto što im je drago, a s tim se još uvijek do kraja nisu pomirili, sada imaju priliku zaboraviti, pomiriti se sa situacijom, a na posljetku i shvatiti da su pokušaji povratka na staro bili uzaludno potrošena energija."

Nadam se da je donekle istina. Nadam se.

Tri tačke . . .

Navedoh da će biti ovako.

Šesnaesti u mjesecu dolaze, sve prolazi bez tebe. Onako, sve tiho. I ne osjetim vrijeme.

Samo čekam taj 16. dan u mjesecu iz kojeg ću imati razloga sjesti i pisati nešto. Kao "novo".

Želim da taj osjećaj što više zadržim. Tamo, u srcu, gdje još žive dva oka njegova.

Sve je isto.

Sve. Sunce ponovo grije, svi se ponovo smiju, sve je tako vedro i bezbrižno. Kao da tu ništa ne fali. Kao da je tu samo bila nekadašnja kap kiše, koja je tako brzo prošla da su je svi zaboravili.

Meni ta jedna stvar fali. Stvar koja je vrijednija od drugih. Ipak nedostižna. Neispunjena. Neostvarena. Ali ne i zaboravljena.

Miljama sam daleko od ispunjenja tog nedostižnog sna.

Ja čekam.

Voljela bih da nikada nisam imala taj san. Tu nezaboravnu želju. Da mi se nikad nije desila ta lijepa godina života u kojoj sam snila mnogo. Previše.

Ne želim da živim u stvarnosti. Previše je okrutna i dosadna. Naopaka i previše čudna. I ljudi u njoj. Previše su stvarni da bi funkcionirali. Zaboravni i pohlepni.

Ja i daljem čekam.

Čekam, a nema te...

Bojim se ponekada. Bojim se same pomisli na to da NIŠTA više neće biti kao prije. Dan poslije tvog koncerta jedva sam čekala kada ću ići na sljedeći. Kada ću te ponovo gledati dok pjevaš. Uživo. Bojim se toga jer znam da više ni na jednom koncertu mi neće biti kao na tvom. Znam da si nezamjenjiv. I neznam. Voljela bih da odem negdje, da se veselim i pjevam. Ne mogu. Ti si mi u mislima.

Osjećam da te polagano zaboravljam dok slušam ostalu muziku, koja nije tvoja... Osjećam se posramljeno, jer uporno to činim. Želim da prestanem da mislim na tebe. Želim da skinem sve tvoje silne slike u mojoj sobi. Želim da se jednog jutra probudim, a da ne ugledam tvoj veliki poster pored moga lica. A ne mogu to.

Imam potrebu da te slušam.

Uvukao si mi se pod kožu još te davne 2005. godine. I ne mogu da te prebolim. Ne mogu da jednostavno zaboravim onaj tvoj pogled i sve tvoje pjesme.

Ne mogu da zaboravim 17. oktobar. Šesnaestog oktobra se i ne sjećam. Taj sam dan prespavala, odgurujući svu stvarnost oko tebe.

Koračala sam korak po korak do Makedonske ambasade. Bila je velika gužva. Nisam znala gdje se nalazim. Šta ja to čekam, gdje ću da uđem...

Jel brojanje mjeseci od tvoje smrti jedino novo što mogu da doživim od tebe? Osjećam da si svakog tog prokletog mjeseca sve dalje od nas.

Sjećanja.

Jel' to jedino što je ostalo?

Sve se promijeni... I dok se okrenem ti više nisi tu...

. . .

Hvala ti Amra.

Ne znam adresu ni broj,

A gdje si ti?

Ostajem zauvijek tvoj,

A gdje si ti...

Mala, uspomene izjedaju,

Spreman na predaju, otkačen, odbačen

Živimo od sjećanja...

Srca nam puna,

Jutro nas budi na istome uzgavlju,

I kao praznik, tako nam počinje dan

Poljubac, zagrljaj,

Dijelimo sreću sa osmijehom i ljubavlju

Suviše lijepo,

Naglo je prekinut san...

Tvog srca podstanar,

A gdje si ti?

Obična, potrošna stvar,

O, gdje si ti...

Mala, ja na sve pristajem

Krivicu priznajem,

Povrijeđen pobijeđen,

Živimo od sjećanja...

Srca nam puna,

Jutro nas budi na istome uzgavlju,

I kao praznik, tako nam počinje dan

Poljubac, zagrljaj,

Dijelimo sreću sa osmijehom i ljubavlju

Suviše lijepo,

Naglo je prekinut san...

Srca nam puna,

Jutro nas budi na istome uzgavlju,

I kao praznik, tako nam počinje dan

Poljubac, zagrljaj,

Dijelimo sreću sa osmijehom i ljubavlju

Suviše lijepo,

Naglo je prekinut san...

(Toše na HRF 2007. godine)

Uzaludno čaprkam po tom netu i tražim neke "nove" informacije. I dok kliknem na bilo koji link, sjetim se toga da zapravo nemam ništa da pročitam. Nove vijesti- one ne postoje. Za njega postoje samo one lijepe uspomene kojih ću se uvijek sjećati. I uzaludno tražim i tražim, ali nikada ništa ne mogu da nađem. Nešto novo.

Današnji dan me isprva asocirao na 16 oktobar; onako vedar i lijep, ali sa nekom tugom koja se osjeti. I nešto je tu tužno. Tužno je to što će me svaki takav, lijep dan podsjećati na 16. oktobar.

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?
Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...

Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno

Toše, da si barem tu...

Toše moj dragi... Zašto si nam otišao? Zar je tolika kazna ovome svijetu da nam ti odeš? Zar smo toliko zgriješili pa nas Bog kažnjava tvojom smrću? Da li znaš da niti jedan lik, niti jedno lijepo jutro, niti jedna duga poslije kiše neće biti lijepa kao ti? Zašto si baš TI morao biti naša najveća kazna? Platili smo mnogo za to. Zašto ti, najveće sunce moje? Zašto, zašto TI Toše? Zašto onaj kojeg sam smatrala kao čovjeka punog životnog sjaja? Zašto? Toše, ja te vidim... Ti si upravo ona najsjajnija zvijezda u mom oku koja zapravo jedina i sjaji. Volim te Toše. Po zadnji put, znaj da te volimo. Volim te Toše.

Umjesto tebe, sa suzama u očima, mi smo dočekali tvoj 27. rođendan.  Znaj da je ljubav svog svijeta tu, u još tvome srcu.

Sretan rođendan Toše . . . Jednog ćemo se dana sresti ja i ti, gore. I svi mi.

Znaj da te volimo...

R.I.P. Heath Ledger (1979-2008)

I još je jedan mladi život utihnuo...

I opet onaj osjećaj. I opet onaj osjećaj tuge navire u mojoj duši i na mojim očima. Suze mi opet zamagljuju ove moje već isplakane oči. Opet me pronalazi onaj osjećaj. Pronalazi me. A ja samo bespomoćno sjedim. Jedini znaci mog bića su ove suze i bolne oči kojima njega gledam. Osjećam tu prolaznost. Osjećam tu prolaznost i tugu. I ponovo. I ponovo doživljavam sve to. I ponovo osjećam tu neopisivu tugu. Osjećam neprolaznost te svoje tuge i prolaznost jednog vrijednom ljudskog života . . . 

Toše, u jednim od ljetnih izdanja časopisa "Glorije" dao je veliki intervju na čak četiri strane...

`Bez glazbe on ne može- prvi je dojam koji ostavlja 26-godišnji Toše Proeski dok uz iPod pjevuši hitove Julija Iglesiasa, Celine Dion, Georgea Michaela, Whitney Houston... Makedonski pjevač raskošnog baritona ovog će vikenda na Hvaru, na finalu HRF, nastupiti sa pjesmom "Veži me za sebe", dok istodobno eterom "hara" njegov hit "Volim osmijeh tvoj" koji izvodi u duetu sa Antonijom Šolom. Tom pjesmom, koja je u samo nekoliko tjedana prodana u 15.000 primjeraka, Toše Proeski se uključio u kampanju koju su pokrenuli lanac drogerija dm i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi kako bi prolaznike dječijih vrtića podučili da treba redovito prati zube.

Mlad i svestran glazbenik (svira klavir, gitaru, saksofon, klarinet i bubnjeve) hrvatskoj je publici već dobro poznat: najprije joj se, preklani, u duetu s Tonyjem Cetinskim, predstavio pjesmom "Lagala nas mala", a potom je otpjevao hit "Srce nije kamen", koji je lani proglašen najizvođijim u hrvatskom eteru. Ta je pjesma uzeta kao nova glazbena tema za dugovječnu RTL-ovu sapunicu "Zabranjena ljubav".

"Ave Maria" za dan škole

Nakon uspješnijih dueta za zvijezdama s naših prostora- sa sunarodnjakinjom Esmom Redžepovom snimio je "Magiju", a sa Slovenkom Anjom Rupel "Krajnje Vrijeme"- Toše Proeski je krenuo u osvajanje Evrope. U Londonu je sa slavnom talijanskom pjevačicom Giannom Nannini snimio pjesmu "Aria".

- Pjesma se već vrti na talijanskim postajama, a naći će se na albumu koji snimam na engleskom i planiram ga na jesen plasirati na stranom tržištu - kaže Toše, koji za svoju strast prema glazbi "okrivljuje" obitelj.

- Moj tata Nikola, koji je do umirovljenja radio u staklani, svira gitaru i mandolinu, pa kad nas se tridesetak okupi na obiteljskom slavlju, cijelo Kruševo se trese od naših glasova. Lijepo pjeva i moja mama Domenika, umirovljena švelja u tvornici tekstila, kao i sedam godina starija sestra Dora, odgajateljica u dječjem vrtiću. Zar sam u takvom okružju mogao ostati nezaražen glazbom - pita se pjevač iz Kruševa, koji je skrenuo pozornost na svoj glas već kao osnovac, pjevajući u školskom zboru. Prvi solistički nastup imao je s 10 godina kad je na priredbi za Dan škole otpjevao "Ave Mariju" i - rasplakao publiku. Tad je, otkriva, sebi obećao da će jednog dana snimiti album klasične glazbe.

- Da bih pohađao srednju glazbenu školu, morao sam otići u Bitolu. Srce mi se kidalo što sam u Kruševu ostavio roditelje, sestru i svoju prvu ljubav, Despinu, s kojom sam i danas dobar prijatelj - priča Toše, koji je upisao klarinet i saksofon, a na prijamnom je zapjevao "Oprosti mi, pape" Olivera Dragojevića, svog idola s kojim bi htio snimiti duet. Iz internata u Bitoli, u kojem je sobu dijelio s još pet učenika, često bi bježao svojima u Kruševo i profesorima nosio krivotvorene ispričnice. Nedostajala mu je i mamina kuhinja: punjene paprike, sarma i širdan (različite vrste mesa kuhane u zemljanom ćupu).
U trećem razredu, kad je prestalo mutiranje, instrumente je zamijenim solo pjevanjem, a tad je upoznao i svoju mladenačku ljubav - Blagicu, s kojom je u vezi bio pet godina.

- Kad sam upisao studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Skoplju, počeo sam izvoditi i pop-pjesme. Kako mi se zahuktavala glazbena karijera, počeli su i nesporazumi s Blagicom: nisam joj mogao više posvećivati toliko vremena, a njoj su smetale moje obožavateljice i moji česti izostanci. Sjeli smo, popričali i prijateljski se razišli - govori Toše Proeski, otkrivajući da trenutno nije zaljubljen, ali ima simpatiju. Zbog ljubavi je, priznaje, spreman voziti stotine kilometara u jednoj noći, slati bukete cvijeća i pjevati serenade pod prozorom. Na taj je način i osvojio Blagicu, iako ga je njezina cimerica u internatu htjela zaliti vodom.
- Romantičan sam, ali se ne smatram zavodnikom. Na ženi najprije primijetim oči, jer su one, kako pjesnici kažu, ogledalo duše. A privuče me i lijep osmijeh, šarm, duhovitost i inteligencija.
Ogledalo svoje duše Toše Proeski štiti sunčanim naočalama. Ne skida ih ni tijekom razgovora. Uvijek ih nosi - kao i čizme - bez obzira na godišnje doba: i po žegi i po kiši.

`Strip junak´

- Želim biti dotjeran, no moji aduti ipak su moj glas, a, nadam se, i pozitivna energija koju širim - kaže makedonski glazbenik, kojem su ostala još dva ispita i diplomski rad iz solo pjevanja do diplome. U Skoplju živi u kući s pet šarplaninaca, a u slobodno vrijeme najviše voli čitati knjige, gledati akcijske i znanstveno-fantastične filmove, otići na kazališnu predstavu... Već 15 godina trenira kickboxing, sport na koji ga je nagovorio šurjak Slaven Ristevski, no nikad se nije potukao. Prezire nasilnike i lažljivce.
- Odrastao sam u vrlo siromašnoj, ali poštenoj obitelji, u kojoj su me učili da treba voljeti i poštovati sve ljude. Već u srednjoj školi počeo sam zarađivati džeparac pjevajući po kafićima i restoranima u Bitoli i Kruševu, tako da nisam opterećen slavom ni novcem - kaže Toše Proeski, koji je poznat po humanitarnim djelima. Od 2003. je Unicefov ambasador dobre volje za Makedoniju, nosilac je i Statue Majke Tereze, makedonskog priznanja za humanitarni rad, a kolekciju od 600 plišanih medvjedića koje je dobio od obožavatelja, darovao je Domu za nezbrinutu djecu u Skoplju. I novu kolekciju medvjedića (već ih se skupilo više od 300) planira ponovno pokloniti djeci - u domu ili bolnici. Posebno je ponosan što je svom ocu darovao dugo željeni automobil - polo fox.
- Dok sam kao srednjoškolac pjevao za džeparac, tata je od prijatelja posuđivao Volkswagenov polo da me odveze na nastup. Tad sam se zarekao da ću mu ga kad-tad kupiti. Na prevaru sam tatu i mamu dovukao u autosalon u Skoplju: lagao sam im da idemo vidjeti automobil koji moj prijatelj namjerava kupiti. Tata je oduševljeno razgledavao taj polo, a kad sam mu njegove ključeve stavio u ruku, shvatio je da je to njegov automobil i - rasplakao se kao malo dijete. Nikad u životu nisam bio sretniji - priča glazbenik, kojeg obožavatelji zovu i "super Toše". I to ne samo zbog glasa, nego i zbog istoimenog stripa, za koji je pjevač bio inspiracija. U njemu se glavni junak bori protiv piratstva u glazbenoj industriji, dok se "pravi Toše" bori za ljubav i plemenitost. A u tome mu, kaže, njegova glazba i te kako pomaže...

"Morski vuk"- Toše pjeva sa Tonijem

"Jesen u meni" - Toše pjeva sa Akijem Rahimovskim

Volim osmijeh tvoj- Toše pjeva sa Antonijom Šolom

Nemir- Toše pjeva sa Karolinom Gočevom

Aria- Toše pjeva sa Giannom Nannini

Magija- Toše pjeva sa Esmom Redžepovom

Nisam te tu noć varao,

Bio sam s njom, ali nisam ljubio.

Tekle su riječi, to priznajem

I ništa više kunem se...

Tekle su baš kao godine nelomive...

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi ?

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi?

Nisam joj krio da sam tvoj,

To već znala je od ranije...

Samo je tiho priznala da već dugo prati nas,

Za svaku tajnu našu zna,

To nije kraj...

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi ?

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi?

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi ?

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi?

Kad varaš ti to prolazi,

A kad ljubim ja to ne valja,

Što sam ti u životu reci mi? ...

Riječi u suvišne. Jedino što imam snage da napišem su ove ofucane tri tačkice. One opisuju moju beskrajnu tugu kojoj nema kraja. Prikazuju moju prazninu u duši koja niti jednom ljubavlju neće moći biti popunjena. Nemam snage da bilo šta napišem. I opet slijede one tri tačke . . .

. . .

"Volim osmijeh tvoj, baš dobro ti stoji, još ti bolje stoje poljupci moji, ma kriv je meni svak' kome smiješ se ti, moja ljubavi . . ."

Spot pregledajte do kraja, obratite pažnju na njegove posljednje riječi . . . 

Soba za taga

Po tebe

Igri bez granici

Nothing Else Matters (Metallica)

Bože, čuvaj ja od zlo

Veži me za sebe

Mesečina

Srekna li si ti

Creša

Da li je i tebi noćas hladno voljena,

Ko što je hladna moja postelja,

A mene ubija bol u grudima, gori...

Uvijek kad zatvorim oči dušo, znam,

Da ćeš mi ti odnijeti san...

Voljena,

Gori moje srce puno nemira,

Tebe doziva,

Oprosti, onaj koji voli može i da pogriješi.

Ja bih noćas svemir dao kad bih mogao

Samo da još jednom zaspim ti na grudima opijen tvojim usnama...

Sjećanja,

Vjetar mi nosi samo sjećanja,

A ja se nadam dušo,

Da će mi i tebe donijeti ponovo u moj zagljaj.

Otkad si otišla ne spavam noćima...

Da ćeš mi ti odnijeti san...

Voljena,

Gori moje srce puno nemira,

Tebe doziva,

Oprosti, onaj koji voli može i da pogriješi.

Gori moje srce puno nemira,

Tebe doziva,

Oprosti, onaj koji voli može i da pogriješi.

Ja bih noćas svemir dao kad bih mogao

Samo da još jednom zaspim ti na grudima opijen tvojim usnama...

Toše za vrijeme HRF kao pobjednik pjeva pjesmu "Veži me za sebe"

Slika sa Tošinog posljednjeg foto snimanja

Neko nam se zmrznuo...:)

Toši kiša ne može ništa :)

No comment this time . . . :)

Kome ste posvetili pjesmu "Anđele" ? - Antonija: Isprva je bila posvećena napuštenoj djeci i mom ocu Marku, a kasnije i Toši.

Kako ste došli na ideju da je prevedete na makedonski? -Antonija: Bila je to ideja mog dečka, odvjetničkog vježbenika Luke Čičin Šaina (33) i moja. Odlučili smo da to bude naš dar makedonskom narodu i Toši, te sam stoga malo i promijenila tekst. Preveo ju je Vlado Janevski, makedonski kantautor, dok ju je u makedonskom etnostilu  aranžirao Silvio Pasarić. Na Tošin parastos, 40. dan njegove smrti, premijerno je puštena na tamošnjoj  najslušajnijoj radiopostaji Bubamara. Danas je na drugom mjestu nacionalne top-ljestvice.

Je li vam to najdraža pjesma s albuma? -Antonija: Jedna od najdražih. Posebno mi je draga i skladba "Nebu pod oblak", koju sam napisala u travnju i koja je isprva bila namijenjena Toši. Poseban gost na klavijaturama u toj pjesmi je Matija Dedić zbog čega sam mu vrlo zahvalna. Za tu pjesmu, kao i za pjesmu "Stradam", prvi put se pojavljujem kao i kao koautorica glazbe sa Silvijem Pasarićem.

Je li tragedija Toše Proeskog pobudila u vama strah od vožnje na nastupe? -Antonija: Strah nije, ali oprez jest. No, mislim da neke stvari, ako su nam suđene, ne možemo izbjeći. To nije u našim rukama već Božjim. On je taj koji će nam "složiti" puteve. To sam osjetila i na vlastitoj koži: prije nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću za koju nisam bila odgovorna. Vozila sam prema propisima , kad se iz sporedne ulice neke terenac zabio u moj automobil jer je vozač "prčkao" po mobitelu. Bila sam u šoku, ali sam, srećom, prošla samo s lakšim ozljedama.

Kako je izgledao vaš posljednji susret s Tošom? -Antonija: Bilo je to 5. listopada, na humanitarnom koncertu u Skoplju, kad smo pred 27 tisuća ljudi otpjevali naš duet "Volim osmijeh tvoj". Sjećam se da je Toše imao tremu i priznao mi je da osjeća veliku odgovornost. Nakon nastupa me čvrsto zagrlio i upitao: "Jesi li sretna"?, a ja sam mu odgovorila da jesam. Nakon koncerta se vratio u Kruševo, ali smo se čuli telefonski i izmijenili nekoliko e-mailova. Jedan je glasio: "Antonijice, gdje god da jesii što god da radila, znaj da te puno pozdravljam i volim". Večer uoči tragedije bila sam kod mame. Nisam mogla spavati do četiri ujutro, pa sam gledala Tošine i moje snimke na DVD-u. Susjedov pas nije prestajao zavijati, što me svo vrijeme veoma strašilo. Ipak, na kraju sam nekako uspjela zaspati. A u devet ujutro me probudio telefon.

Ko je zvao? -Antonija: Mama me zvala s posla, ali tada, iako je znala, nije imala snage reći što se desilo. Htjela sam se vratiti u krevet, ali me opet nazvala i rekla da je Toše nastradao. Nisam mogla vjerovati što mi govori pa sam počela vikati na nju, kao da je ona kriva. Spustila sam slušalicu i obuzeo me grozan osjećaj. Nakon nekog vremena došli su mama, brat i Luka te smo krenuli u bolnicu u Novu Gradišku. Ostali smo na misi zadušnici, a potom se vratili u Zagreb. Taj dan je prošao a da ga nisam bial svjesna.

Kako je izgledao vaš susret s Ljiljanom Petrović, Tošinom menadžericom? -Antonija: Pokušala sam je utješiti, ali ona u svojoj tuzi nije primjećivala nikoga. 

Često ističete koliko ste religiozni: je li Tošina smrt na bilo koja način poljuljala vašu vjeru? -Antonija: Ne, to smatram Božjom kušnjom. Nisam dopustila da moja vjera dođe u pitanje ni nakon očeve, ni nakon Tošine smrti. Naprotiv, to ju je još više učvrstilo. Zahvalila sma Bogu i Ljiljani što mi ej dopustila da budem blizu Toše i da s njim surađujem. Iako je ona rekla da su mi trebali dati više, nisam se s njom složila. Meni su oni dali više nego mnogi drugi zajedno i s tim ću bogatstvom moći živjeti cijeli život. Meni je to dovoljno, pa makar ne pisala stihove ni za koga drugoga.

Što to znači- da više nećete pisati stihove za druge izvođače? -Antonija: Ujednom trenutku sam izgubila želju za pisanjem pjesama. Bilo mi je dosta svega jer je Toše bio glavni smisao mog rada, on je najbolje mogao oživjeti moje pjesme. I kad je odjednom sve stalo, razmišljala sam da od svega odustanem. Ipak, uz pomoć Luke i mnogo dobrih ljudi koji su mi slali pisma podrške smogla sam snage da idem dalje. Mnogi su mi putem e-maila poručivali da ne smijem stati, a jedna osoba mi je rekla: "Ne brini se, Toše će ti poslati nekoga za koga ćeš ponovo pisati."

Jenjava li tuga s vremenom? -Antonija: Ima zaista teških dana, kad se budim s nekom čežnjom i poželim da je Toše tu. A onda shvatim da mi ne treba fizička prisutnost neke osobe da bih je voljela. Vjerujem da je Toše među nama , odnosno, kraj svih onih koji ga vole.

Jeste li bili na njegovom pogrebu? -Antonija: Produkcija "Zabranjene ljubavi" mi je izišla u susret te je za Luku i mene organizovala let do Skoplja, odakle nas je prijatelj odveo u Kruševo na pogreb. Stigli smo kad je ceremonija već bila gotova, ali meni je ionako bilo najvažnije da dođem na njegov grob i vidim Ljiljanu. Bili smo s njom do kasno u noć, malo u Kruševu, malo u njezinom stanu u Skoplju, gdje smo zajedno gledali neke Tošine snimke, a sutradan smo se vratili u Zagreb.

Jeste li bili u kontaktu i s Tošinim roditeljima? -Antonija: Prvih mjesec dana nije bilo moguće komunicirati s njima. A vidjela sam ih kad sam se 40. dana od njegove smrti vratila u Makedoniju na parastos- kad se po pravoslavnim običajima završava žalovanje i duša se oprašta od svijeta- Tada smo navratili do njegovih roditelja, ali bilo mi je strahovito teško gledati njihovu tugu. Bila sam tada u manastiru Sveto Preobraženje Hristovo, koji je Toše sagradio u rodnom Kruševu i to me se toliko dojmilo da sam odlučila vratiti se onamo još mnogo puta.

Mnogi su na Tošinom grobu ostavljali drage predmete: jeste li mu i vi nešto ostavili? -Antonija: Jesam. Drugi put kad sam došla , ostavila sam srebrni križić koji sam nosila na lančiću, a kupila sam ga u franjevačkoj crkvi na zagrebačkoj Opatovini. Pripadao je misionarima i tko zna koje je sve zemlje obišao. Taj privjesak mi se činio najprikladnijim darom za Tošu.

A kako biste opisali godina koja je iza vas? -Antonija: Kao godinu koja mi je u svakom pogledu mnogo dala- i sreće i tuge. Da, bila sam jako tužna kad je Toše poginuo, ali nisam to doživjela kao gubitak. Jer kako u hrvatskom prijevodu kažu stihovi pjesme: "Angelu" : "Živjet će vječno taj kojeg nosiš u srcu".

(izvor: časopis Glorija 10. siječanj)

"Ovo je trebala biti najljepša jesen njegovog života". Toše je upravo, ovo ljeto 2007. proveo najljepše od svih: uz roditeljsku toplu kuću i ljubav, te rodno mjesto u kojem je samo širio toplinu i veselje  . . .

Tošina 2007. godina je bila čudesna. Toše je održao dva velika koncerta: u Beogradskoj Areni koji se održao za noć Valentinova i na Gradskom Stadionu, po treći put u Skoplju. Tošu su pratile brojne nagrade, a jedna od najznačajnijih je ona koju je osvojio na HRF, sa pjesmom "Veži me za sebe". Toše, sa samo 26. godina, izdao je 7 albuma. Veliki hit ljeta 2007 godine je pjesma "Volim osmijeh tvoj" koju je zajedno otpjevao sa svojom jako bliskom prijateljicom, Antonijom Šolom. Pjesma je bila hit ljeta, a Toše za svoj veliki trud nije htio ništa primiti. Kao i uvijek, Toše je sav novac darovao djeci. "Volim osmijeh tvoj" je potakla djecu da peru zube i imaju lijep osmijeh, baš kao i sam Toše.

[na slici je Toše za vrijeme ljeta 2007. godine: u sportskoj odjeći na terenu za odbojku]

A mi...svega smo ostali uskraćeni. Sada smo bez jedne velike duše, širokog osmijeha i dva crna anđeoska oka.

Loše si prećutala,

U čije ruke sinoć si zalutala,

K'o pepermint,

Laž slatka je,

A ukus onaj hladan krije najgore.

Loše si varala,

Uzalud pokrivaš se preko usana,

Crni šal neće sakriti,

A oči govore to što ćutiš ti,

Loše ti stoji sve to,

Kad se pravdaš a čekaš da odeš za njim

Kako ti zavidim

Jer ti ne pristaje,

Ni da brišeš o kaput te suze za kraj,

A i dalje si prelijepa, znaj...

Loše si prećutala,

U čije ruke sinoć si zalutala,

K'o pepermint,

Laž slatka je,

A ukus onaj hladan krije najgore.

Loše si varala,

Uzalud pokrivaš se preko usana,

Crni šal neće sakriti,

A oči govore to što ćutiš ti,

Loše ti stoji sve to,

Kad se pravdaš a čekaš da odeš za njim

Kako ti zavidim

Jer ti ne pristaje,

Ni da brišeš o kaput te suze za kraj,

A i dalje si prelijepa, znaj...

Toše Proeski, pjesmu orginalnog naziva "Dal' si sretnija" je otpjevao čak na 3 jezika: bosanskom, makedonskom i slovenačkom.

`Dal' si sretnija?˝ (bosnian version)

`Srekna li si ti?´ (macedonian vesion)

`Moja´ (slovenian version)

˙Soba za tugu˙

˙Zajdi, zajdi jasno sonce˙ 

˙Moj dilbere˙

˙Ledena˙

˙Pratim te˙

Niti jedna pjesma nama tebe neće vratiti  . . .

Šta ćeš s krilima,
krila su za let
Nije Dušo za tebe taj svijet,
Nije lažni sjaj mogao nikada
Zamijenit onaj tvojim u očima...
Nije za tebe ovaj svijet golube,
Nije za tebe ova zemlja anđele,
Nije za tebe Dušo bio poljski mak,
Već krila da te nose nebu pod oblak...

Antonija Šola

Ostavi svjetlo na putu kojim želiš poći,
pomozi mi kad snivam, sretan i nasmijan da mogu ti doći
Podigni ruke, u bijeli hram uspravno kreni
i reci tiho svima da ostat ćeš dijete među anđelima.
A ja?
Neka mi Bog otvori oči,
neka mi nebo pojača sluh
da čujem te i vidim
u svakom snu
A ti?
Neka ti Bog podari krila
neka ti nebo podari spas
da pjevaš, pjevaš svima
da zauvijek čuju tvoj glas
Ova te zemlja voli i čuva uspomene na dane kad si bio tu,
a dragi ljudi nose te ko vječnu ranu.
A ona?
Na jastuku leži. U nebo gleda,
sklapa ruke i suze skriva što nisi s njom dok letiš s anđelima

Toni Cetinski

Ne smijemo zaboraviti...

Ne smijemo zaboraviti ovog anđela koji je svoja krila posudio raju i prošetao se po zemlji.  Ne smijemo zaboraviti ovog velikog čovjeka, koji nas je nažalost poslije smrti naučio da volimo, praštamo i pazimo jedne druge. Ne smijemo zaboraviti ovog velikog humanistu, ovo veliko srce koje je uvijek zračilo. Ne smijemo zaboraviti bijeli osmijeh kojeg je ovaj anđeo nosio. Ne smijemo zaboraviti par crnih očiju koje su na svijet vidjele samo ljubav i svjetlo. Ne smijemo zaboraviti njegove snene tekstove, koji su nas uvijek navodili na razmišljanje, na ljubav... Ne smijemo zaboraviti ko je upravo nama darovao to lijepo i bezbrižo djetinjstvo. Ne smijemo zaboraviti čovjeka koji je prije svega, najviše volio nas, djecu. Ne smijemo zaboraviti anđela koji je od svoje duše davao drugima...nažalost...Ne smijemo zaoraviti njegove tužne oči. Ne smijemo zaboraviti kakav je on čovjek bio. Ne smijemo zaboraviti kako smo imali takvo vrijedno biće pored sebe. Ne smijemo zaboraviti kakva smo dva oka gledali... Ne smijemo zaboraviti da te još uvijek imamo. Ne smijemo zaboraviti da si ti još uvijek tu, da nas posmatraš i navodiš na pravi put.

Nećemo te zaboraviti Toše . . .